Iz povijesti školske knjižnice
˝1907., travnja 10. Odlukom Cesarsko-kraljevskog ministarstva za bogoštovlje i nastavu...˝ utemeljena je Obrtnička škola i za njenog prvog ravnatelja imenovan je inženjer Kamilo Tončić. Zahvaljujući njemu ova je škola postala najuglednija i najveća škola u Splitu. Ovdje su se obrazovah učenicučenice za razna zanimanja, u njoj su polagali majstorske i šegrtske ispite. Da je ova škola pružala kvalitetno obrazovanje govori i činjenica da su u njoj predavali mnogi poznati ljudi: književnici (Dinko Šimunović), glazbenici (Josip Hatze), likovni umjetnici (Emanuel Vidović, Virgil Meneghelo Dinčić, Vjekoslav Parač...). Znatan broj učenika ove škole nastavljao je studije na akademijama u Zagrebu, Parizu i Pragu : Cata Dujšin, Mirko Ostoja, Marin Studin, Milan Tolić, Ljubo Ivančić, Ante Kaštelančić, Juraj Plančić...
Tijekom desetljeća iz Obrtničke škole izrasle su mnoge današnje splitske srednje škole (Elektrotehnička, Graditeljska...), a nakon 2. svjetskog rata, na tradicijama
Obrtničke škole, osnovana je i današnja umjetnička škola.
Splitska umjetnička škola mijenjala je tijekom vremena nazive, programe, lokacije... Prolazila je kroz brojne reforme, k njoj su ˝dolazila˝ i ˝odlazila˝ brojna zanimanja (glazbena, kulturološka i sl.). Tek s političkim i društvenim promjenama početkom 90. ova škola svedena je na školu čisto likovnih zanimanja. Tada se, iz nekadašnjih nacionaliziranih zgrada sestara
Ančela iz Ćiril Metodove, preselila 1993. u zgradu bivše vojarne u današnju Ulicu Fausta Vrančića.
No, vratimo se biblioteci stare Obrtničke škole. Postoje podaci da je biblioteka osnovana samim utemeljenjem škole (dakle, 1907. godine). Poznato je da je imala dva zasebna odjela: jedan za nastavnike (prve godine brojila je oko 500 naslova) i odjel za učenike (osnovan 1908. s oko 200 knjiga). Idućih je godina fond neprestano obnavljan i povećavan pa je već 1911. knjižnica imala 1000 knjiga.
Kad je Obrtnička škola ukinuta, knjige su dodijeljene školama nasljednicama, nešto je dospjelo u splitske knjižnice (Sveučilišnu), a jedan dio
u muzeje i galerije (Etnografski muzej, Galeriju umjetnina). Kako to obično biva u ovakvim prilikama mnoge su knjige stradale. Poglavito se nije marilo za one koje su tretirale ondašnju (zastarjelu) tehnologiju i pojedine zanate (ćilimarstvo, šivanje odijela i rublja, čipkarstvo, obradu kovina i sl.). Vjerujem da su i bibliofili ˝došli na svoje!"
Sveukupno su do danas identificirane 164 knjige koje su pripadale ondašnjoj Obrtničkoj školi. Jedan manji broj čuva se i u Školi likovnih umjetnosti, kao jednoj od pravnih sljednica bivše Obrtničke škole.
Kada je nakon 2. svjetskog rata utemeljena splitska umjetnička škola, bila je smještena, kako je već ranije rečeno u samostanske prostorije sestara
Ančela u Ćiril Metodovoj ulici u Splitu. Prostorije su bile stare, tek toliko adaptirane za odvijanje nastave. Biblioteka je bila smještena u ormarima na hodniku na prvom katu i u kutijama u potkrovlju. Niti jedna osoba nije bila zadužena za vođenje knjižnice. Tek su povremeno neke profesorice izdavale knjige na revers isključivo profesorima ili samo maturantima. Inventarne knjige nisu uredno vođene. Program i pravilnik o radu knjižnice nije postojao..
Nije zatečen niti jedan zapisnik o reviziji.
Po useljenju u zgradu u Ulicu Fausta Vrančića Škola likovnih umjetnosti odredila je jednu zasebnu prostoriju za knjižnicu u kojoj je, uz knjige, smještena i galerija slika. Diplomirana bibliotekarka zaposlena je s pola radnog vremena.
Postojeći fond trebalo je popisati i usporediti s inventarnim knjigama, a nakon toga se pristupilo otpisu (oko 900) knjiga koje nisu nikad vraćene, koje su izgubljene ili su bile toliko pokidane da se nisu mogle ˝zakrpati˝. Pokušalo se ući u trag i onim knjigama izdatim na revers.
Vrijedni stari fond školske knjižnice
Danas možemo utvrditi najvredniji dio fonda ove knjižnice. To su prvenstveno revije i knjige koje smo naslijedili iz negdašnje Obrtničke škole: Emporium, The Studio i Deutsche Kunst und Dekoration. U Split su ove revije dolazile mjesečno u svescima. Poslije su se uvezivale u godišnjake. Uvez je obavljala tvrtka Legatotia di Libri della topogr. soc. Spalatina. Drži se da je to poznata knjigovežnica tiskare Tipografia sociale Spalatina Pezzoli et. c. koja je počela raditi 1895. kao nasljednica tiskare Giulio Langhi, a 1905. je promijenila naziv u Splitska društvena tiskara. Nekoliko kompleta ovih tvrdo ukoričenih časopisa je obloženo platnom s dekoriranim koricama. To svjedoči o kvaliteti tiska i opremia, dakle, o visokim mogućnostima knjigovezačkog obrta u Splitu početkom XX. st.
Emporium je ilustrirana mjesečna revija o umjetnosti i književnosti. To reprezantativno djelo tiskano je na vrlo kvalitetnom papiru. Izdavač je Instituto taliano darti graphice iz Bergama. škola je vlasnik desetak uvezenih svezaka koji su tiskani u razdoblju od 1910. -1913.
Ilustrirana revija The Studio utemeljena je 1893. godine. Putem ove revije su ideje Williama Morrisa utjecale na europsku umjetnost i dizajn, časopis je tiskan na engleskom i francuskom jeziku. U školi je sačuvano desetak svezaka tiskanih u razdoblju od 1910. -1913. godine.
Deutsche Kunst und Dekoration je ilustrirani mjesečnik za moderno slikarstvo, kiparstvo, arhitekturu, umjetnost stanovanja i ženski umjetnički ručni rad. Škola posjeduje dvadesetak uvezenih svezaka tiskanih od 1907. do 1922. godine.
Osim ovih revija knjižnica posjeduje još nekoliko vrijednih i rijetkih naslova. To je u prvom redu mapa (veličine 41 X 29 cm) s uzorcima čipki (Krajky a Krajkarstvi Udu Slovanskeho v čechach, na Morave, ve Slezsku a Uh. Slovensku). Autorice su Marie Smolkova i Regina Bibova, a mapa je tiskana u Pragu 1908. godine u vlastitoj nakladi. Mapa je svojim bogatim čipkama služila kao inspiracija i didaktičko sredstvo u nastavi u staroj Obrtničkoj školi.
Među knjigama za ženske zanate valja izdvojiti knjigu s naslovom Trine e donne Siciliane, autorice Caterine Binetti-Vertua (tiskana u Milanu 1911.), koja sadrži primjerke čipki -kao oblika narodne umjetnosti na Siciliji.
Također je vrlo vrijedna knjiga Volkskunst in Europa (tiskana u Berlinu 1929., izdavač je Ernst Wasmuth). Knjigu je potpisao Helmuth Th. Bossert, velikih je dimenzija (30 X 40) s oko 200 stranica u boj prilozima umjetničkog obrta europskih naroda.
Vrlo je zanimljiva i knjiga Das Batiken (autora J.A. Loebera), a tiskana u Oldenburgu 1925. u uglednoj tiskarskoj i izdavačkoj kući Gerharda
Stallinga utemeljenoj 1789. Knjiga govori o drevnoj vještini bojanja tkanina u
Indoneziji.
Knjiga koju je također trebalo izdvojiti jest Durch ganz Italien s prilozima od 2000 slikovnih prikaza talijanske umjetnosti. Knjiga je tiskana u
Zurichu 1900. godine.
U ovu skupinu naslova koji se bave umjetnošću ide i mapa Deutsche
Skulpturen der Neuzeit, koja je tiskana u Berlinu početkom XX. st. Od 180
listova u mapi je danas sačuvana samo trećina; listovi prikazuju najuspjelije radove iz kiparstva u Njemačkoj.
Vrlo je velikih dimenzija (30 X 40 cm) i knjiga Meister der Farbe tiskane u Leipzigu 1904. godine. Knjiga je sadržavala sedamdesetak reprodukcija u boji ondašnjih najpoznatijih slikara, ali je od tih reprodukcija malo ostalo.
Za bibliofile vrlo bi bila zanimljiva i ilustrirana knjiga Wilhelma Havsensteina pod naslovom Barbaren und Klassiker, tiskana u Munchenu 1922.
Vrlo je zanimljiva i knjiga Das Batiken (autora J.A. Loebera), a tiskana u Oldenburgu 1925. u uglednoj tiskarskoj i izdavačkoj kući Gerharda
Stallinga utemeljenoj 1789. Knjiga govori o drevnoj vještini bojanja tkanina u
Indoneziji.
Knjiga koju je također trebalo izdvojiti jest Durch ganz Italien s prilozima od 2000 slikovnih prikaza talijanske umjetnosti. Knjiga je tiskana uZurichu 1900. godine.
U ovu skupinu naslova koji se bave umjetnošću ide i mapa Deutsche
Skulpturen der Neuzeit, koja je tiskana u Berlinu početkom XX. st. Od 180
listova u mapi je danas sačuvana samo trećina; listovi prikazuju najuspjelije radove iz kiparstva u Njemačkoj.
Split je, govoreći općenito, grad stare bibliotečne tradicije. Počevši od
Splitskog evanđelistara, kaptolskog skriptorija, biblioteka splitskih humanista, pa nadalje. Svaka biblioteka, pa tako i ova u Školi likovnih umjetnosti, ima slojevitu vrijednost: pedagošku, kulturološku, znanstvenu i spomeničku. Te vrijednosti daju joj, u prvom redu one knjige i revije naslijeđene iz fonda stare Obrtničke. Preko ove škole, njene knjižnice i predavača ostvarivali su se kontakti Splita s Europom; to je bilo moguće jer smo govorili jezikom umjetnosti.
